KURATI MOJ SIRANO

divendres, d’agost 03, 2007

Šanž dimanž - Promeni nedelju

Bila je to jedno divno zimovanje.
Potpuna idila za srednjoškolce.

Na Kopaonik smo krenuli drugar i ja.
Umesto da budemo smešteni u dvokrevetnu sobu - šibnuli su nas u apartman sa još četiri slična slučaja. Što je bilo krajnje predvidivo i pre polaska.

Na trenutak smo svi bili zbunjeni, jer smo se nadali da će ove godine biti drugačije - ali smo se u sledećem trenu skapirali i momentalno postali banda.
Banda sa svim svojim manama i smešnim stvarima. Banda - vez vodje.

Kao i svi krugovi i ovaj ima svojih podudarnosti.
Supermarket u turističkom naselju Sunčani vrhovi je bio više nego stvoren za ponovni susret sa pogodnostima koje pružaju Mont jakna i manjak kontrole zaposlenih.

Možda bi se sve završilo na blagom flertu sa slatkišima - da se moj drugar nije odvalio zbog ne uzvraćene ljubavi i tako lelujav nije poželeo da ode u diskoteku Gencijan.
Pred ulazak se dobro ispovraćao ležeći preko drvene konstrukcije koja je služila za vezivanje konja - a time pružio prolazećim engleskim turistima jedan divan foto serijal.
Pred sam ulazak je ugledao Bajagu i ekipu kako stižu u hotel.
Na pokušaje izliva emocija njegovog pijanog oduševljenja, Bajaga je samo prošao, dok ga je Žika upristojio udarcem kutijom gitare u bulju.
- Šta mu je? Pa vidjao sam ga na Dorćolu - komentar je bio krajnje logičan, ali ne i za Žiku.

Ulazak je bio krajnje znojav i nakon par padova uspeo je da sedne.
Osetio sam olakšanje, jer i ovako pijan je bio dosta prijateljski nastrojen. Sama činjenica da nije odreagovao na prethodni udarac još više me je uljuljkala, ali - moja nada je bila kratkog veka - jer zvono neće nikog da čeka.

Muzika je i dalje svirala - tada se odjednom napravi špalir - ja više ništa nisam čuo.
Na drugom kraju je stojala poveća ekipa momaka sa Palasa.

Inače moj drugar je momak sa velikim srcem i neverovatnim talentom da se zakači sa kojekakvim budalama.
Pesničenje mu nikad nije predstavljalo problem - zato sam uvek sa sobom nosio zdrastvenu knjižicu kada god smo izlazili zajedno - a izlazili smo.
Jurili su ga momci sa Taša, Voždovca, Šumica, Karaburme, braća Bambalići, Asterix, Sima sekira i naravno ovi sa Palasa.

Pogledao sam ga - bolje da nisam. Ležao je prosut po tabureu sa blagim osmehom na licu blentavo gledajući negde daleko. Sada je i muzika stala.

Rešenja su mi se motala po glavi ali ni jedna solucija nije bila na obostrano zadovoljstvo.
Razdaljina izmedju nas je bila sve manja a razmak u špaliru sve veći.
Umesto da potražim neki mogući predmet odbrane - pogled mi je stajao na njima.
Tada i nemajuću pojma zašto - krenuo sam ka njima.
Tada su oni stali.

Svetlo mi je čudno padalo - dovoljno da ih nekako drži u polu mraku.
Prilazeći u fokusu mi je bio jedan niži plavi, medju njima. Zapravo svi su stajali oko njega.
Udri vodju i kerići će da zapale - ili si ga najebo.
Njega nabodi.

Stao sam ispred njih.
Tišina je bila jebena - dok je strob šibao po nama.
Gledalaca koliko hoćeš - ishod predvidiv - kvota basnoslovna.
Ruke su mi bile hladne - u stomaku žuč.

Udri njega a onda ako stigneš još nekog - a onda ruke na glavu i čuvaj facu.
Ne smeš da padneš!

- KMS, gdle si bratrle - u daljini se čulo mrmljanje odvaljenog fajtera.

- KMS? - reče plavi.
- Da?! - i polako podigoh ruku da zaklonim strob.
- Max?
- Da, brate. Ja sam.

Situacija je postala još gora. Jebeni psihopata Max je sa njima - sada više nemam plan.
Odvaliće me. Djubre bije i ne pita. Bije i rukama i nogama.

- KMS, brate. Ko su ovi pederi? - pametnjaković je uspeo da sklopi jebenu rečenicu.

- Ti si sa njim?
- Da.
- Max, š'a koj kuac prićaš snjim - opa, ima pametnih i medju njima.

Gledali smo se direktno u oči.

- Ništa od svega - mirno je rekao, ne skidajući pogled sa mene.
Iskoračio je i zagrlili smo se.

Špalir nestade i mi se nadjosmo u masi. Muzika nastavi - u meni ponovo poče da teče krv.

Max i ja smo se upoznali prošle godine u istoj varijanti zimovanja - samo sam tada bio sam.
Još jedan krug.

- Gde si smešten?
- Ispade ista varijanta kao i prošle godine. Dobro si?
- Da.
- Dokle ostaješ?
- Tu sam još deset dana.
- Odoh po druga, dosta je popio. Vidimo se na stazi.
- Da, vidimo se. Skijajte opušteno. Tu je brat Max.


* * *


Max je pao sutradan. Panduri su ga pokupili zbog neke kradje žutog.
Slomili su pendrek po njemu.

Morali smo odmah da se organizujemo zbog već vidljive ferke.
Dok smo se mi okupljali, jedan od naših cimera - inače profi mačevalac - iz potpuno nepoznatih razloga je uleteo u fajt sa nekim likovima u diskoteci i poslao ih u hitnu.
Sutradan smo na stazi ekipu sa Palasa provalili po čalmama na glavi.

Primirje je sklopljeno - ali je izazov morao da postoji.

Izazov je glasio - ko mazne najveću stvar je pobednik.
Oni su pobedili.
Zapalili su gojzerice u sve kutiji - iz prodavnice tri sa tri, sa tri radnika.


* * *


Još uvek vam dugujem priču - kako sam se vratio starom zanatu.


.

4 Comments:

Anonymous Anònim said...

E pa još da vala bude pobednik, ko mazne najmanju stvar. Najveću dabome!
PS. Meni trebaju gojzerice. Moraću ih i ja dizati iz neke radnje. Samo više tih tri sa tri nema.

8/06/2007 5:37 p. m.  
Anonymous Anònim said...

Ja sam vec ocekivala cokoladnu bananicu kako resava problem u najdramaticnijem momentu, kad ono nista

8/06/2007 11:41 p. m.  
Blogger KURATI MOJ SIRANO said...

Polako, polako - tek se zagrevamo

.

8/07/2007 10:37 a. m.  
Blogger Milica said...

-gubitnicima-

6/05/2022 11:15 p. m.  

Publica un comentari a l'entrada

<< Home