KURATI MOJ SIRANO

dimarts, de juliol 24, 2007

Globus - Prolaz u Fatherland


(Imejlu na ideji hvala - 239 m)


Imam jedno pitanje.
Nije od onih, kada mozak proključa i na kraju blokira.
Pitanje je krajnje jednostavno.

Kako nestaju gradovi i narodi?

Ogroman grad sa desetinama i stotinama hiljada stanovnika.
Ulice, trgovi, vodovodi, društveni život.
Sve zamre u trenutku.
Pesak i zemlja ga prekriju.
Biljke ga sakriju,
Svi, ostali ljudi zaborave na njega.

Onda prodju vekovi ili milenijumi - i odjednom ga neko otkrije.
A onda se pojave veze sa kojekakvim mitovima i narodnim predanjima.
Nadju se podaci u svetim knjigama i davno zaboravljenim zapisima.

I svi se sete!

Na tim lokalitetima se nalaze posude, nakit i razne svakodnevne potrebštine.
Kao da je neko nekada davno - jednostavno izbrisao ljudski rod odatle.
Bez krika.
Bez užasa.
Život je samo utihnuo.

Ovde me ne interesuju, poplave, požari i vulkanske erupcije.

Jednostavno sebi ne mogu da dokučim kako bi sada neko mogao da zaboravi na neku metropolu.
Da u trenutku svi nestanu i sve ostave.
I da nikom ne padne na pamet da ponovo ode tamo, makar samo i u lopovski pohod.

Bolest je možda rešenje.

Neka strašna stvar je odjednom izbrisala sve.
Neka pošast koja dodje, prodje i sve opustoši.
Bez traga da je bila - bez traga da će opet doći.
Bez razloga - bez odgovora.

Onda se setih Černobila.

To je nešto što dolazi kroz vazduh.
Kroz bljesak!

Tren i sve je gotovo.

Isto prodju i pravednici i grešnici.
Isto prodju depresivci i optimisti.
Isto prodju svi!

Samo sa jednom malom razlikom - jedni su se imali i zašto roditi!


* * *


Kada sam bio baš mali, stalno su na televiziji najavljivali svečana "otkrivanja" spomen ploča, bista i spomenika za kojekakve heroje i datume pobede radnih naroda i gradjana.
I tada kamera zumira zbor. I neki ljudi drže govore.
I na kraju kadar je završavao na tkanini koja je prekrivala nešto.
Jedan cim i na svetlo dana se pojavi nešto baš lepo očuvano.

Tada sam se pitao, kako je to toliko dugo skrivano da je tek sada otkriveno.


* * *


Imejl je nekada davno postavio pitanje
- Kroz nekoliko vekova ili milenijuma, kada neko otkrije ski skakaonicu, šta će pomisliti da je našao?


.

5 Comments:

Anonymous Anònim said...

Danas u kancelariji, jedem šljivu. I gledam u zid. A na zidu s desne strane mi stola, okačen je jedan divan dečiji crtež. Mala Maše je radila svoj potret, i kao tako fantastičan se našao na jednom fantastičnom plakatu za Galerimu Matice srpske.
Elem.
Gledam i potavljam naglas pitanje:
Zbriše se ceo svet, i nađu tamo neki oblici života samo taj crtež. Hoće li pomisliti da su ljudi tako izgledali.
Tako tankog vrata. S rumenim flekama na obrazima, ali tu tik do usta, samo što na rame nisu pali. Ali ramena nema. Ramena su ispod papira tamo negde...šta li će pomisliti...
...ako neko nekad nešto nađe...
Maša je bar nešto ostavila što se može pronaći. Žao mi onih što ne ostavljaju ništa. Baš žao.

7/25/2007 12:11 a. m.  
Anonymous Anònim said...

I da. Ima i neke flekice u glavi. To su mašnice.
Ali možda neko pomisli da su antene :)

PS. Nema to veze sa šljivama.

7/25/2007 12:13 a. m.  
Blogger KURATI MOJ SIRANO said...

et# E baš TO!

.

7/25/2007 8:35 a. m.  
Anonymous Anònim said...

Reci imejlu, da ja i sad kad vidim skakaonicu a nije sneg, pojma nemam cemu sluzi!

7/25/2007 6:14 p. m.  
Blogger Milica said...

i sada ide

6/04/2022 4:09 p. m.  

Publica un comentari a l'entrada

<< Home