KURATI MOJ SIRANO

dijous, de novembre 30, 2006

Dobroljubov

"Oblomov zapravo, iako toga nije svestan, postavlja jedno esencijalno pitanje sveta i čovekovog opstanka u njemu.

Ne samo kako živimo, nego - zašto živimo?

Možda je odustajanje od nametnutih modela put ka sreći.

Oblomov nije bio srećan jer nije osvestio svoju nemoć. On se protiv nje borio koliko je mogao. Ali oblomovština svesno odbacuje Uspeh i svesno bira svoj oblomovski život. To je subverzivni, anticivilizacijski čin samouništenja kroz pokušaj pasivnog oduhovljenja života.

Idealizam i skepsa istovremeno.
Pasivnost radi intenzivnijeg doživljaja sebe i sveta.
Odbacivanje braka radi večne ljubavi.

Uspeh je za oblomovštinu isto što i promašen i proćerdan život na glupe obaveze oko posla, novca, braka i slično. Oblomovština neće da glasa, oni neće ni ličnu kartu, oblomovština neće da radi, da gine, da se razmnožava niti ponižava; neće da uči niti oponaša, oblomovština ne želi ni vizu da izvadi ni da putuje, oblomovština samo hoće da se pritaji i sanjari, da osluškuje život u sebi, a ne oko sebe, ona hoće da oseti vreme koje leti i da se polako gasi.

Ima u ovoj pojavi toliko ljudskosti, istine, toliko dirljive pesničke istine, da se čini da je oblomovština metafora ljudskosti.

Jadni dobri Oblomov nije video koliko je plemenit. Znali su to Zahar i Agafja.
A Štolc i Olga nisu imali tu veliku i plemenitu dušu, nesvesno, smetala im je tolika plemenitost, iritirala ih je njegova posebnost, iskrenost i beskonačna ljubav. Uništili su ga dobrim namerama, visokim zahtevima i ljubavnim ponudama.
Surovim životnim izazovima.

Tek mnogo godina kasnije, kad su stekli i moć i novac i jedno i drugo i decu, osetili su prazninu srca i duše - i setili se Oblomova, možda jedinog čoveka koji ih i dalje neizmerno voli, iako su se sa njim grubo poigrali i za ceo život ga unesrećili.

I sada, gotovo u poslednjem času, u velikoj samoći i kajanju, oboje žele Oblomova za sebe.

Olga tek sada voli Oblomova, pošto je izrodila decu Štolcu. A Štolc ne može osetiti svoju moć, ako pored sebe nema Oblomova koji mu se divi, koji ga obožava, koji mu zavidi.
Ali sada je kasno, Oblomov zna da mu je kraj blizu.

Grize ga savest zbog pogrešnog i promašenog života, on će sebi i svojoj domaćici oduzeti sina Andreja i dati ga prijatelju i njegovoj ženi da ga odgoje kako treba, da bude moćan, bogat, zdrav i uspešan kao svi normalni svetski ljudi.

Oblomov je umro u strašnoj zabludi - da treba svoje dete da sačuva od majčine ljubavi, Zaharove topline i svoje nežnosti i osetljivosti. Umro je u uverenju da se toga treba stideti. Strašan, smešan i psihološki zamršen siže.
Siže koji iznad pitanja kako živimo, postavlja pitanje: A zašto živeti ?"

Egon SAVIN


.

divendres, de novembre 24, 2006

By Law Shall The Land Be Built Up

Moje Poreklo
(extra bonus post)

U knjigama starim sam našao šta znači - Šeltljand.

Šelt - je Shet - Štit
Ljand - je Land - Zemlja

Bio sam direktan potomak poslednje loze Zaštitnika Zemlje.

Odatle moja ljubav prema prirodi i životinjama. Zato sam i poplaveo u okeanskim dubinama. Zato sam postao dopisni član Greenpeace. Zato sam bio pod zemljom. Zato volim carske pse. Sve smo opipljivo dali 1707. godine i otišli u Srbiju. Te godine je Škotska "dobrovoljno" ušla u uniju sa Engleskom.

Vodimo direktne korene od najstarijih Vikinga. Znak prepoznavanja nam je bila crvena brada koja je u diaspori poprimila belu boju, jer je naša želja za starim kamenjem vekovima postajala sve svetlija a sve manje osvetoljubiva.

Sada se spremamo da odvojimo Škotsku od Britanske krune.

Popularnost Škotske nacionalne partije (SNP) raste - tako da očekujem da pobedi na lokalnim izborima, iduće godine. Nadamo se da će i sadašnji britanski ministar finansija Gordon Brown postati premijer. Pošto je Goxy Škot postaviće se pitanje kako jedan Škot može da vodi Britaniju, a istovremeno njegovi zemljaci žele otcepljenje.
Tada mi stupamo na scenu.

Pre 21 godinu, u vreme Margaret Tathcher, u Škotskoj je bio referendum kada su Škoti odbili nezavisnost. Odnosi sa Britanijom počeli su da se komplikuju kada sam sleteo cesnom u svoju otadžbinu.

Laburisti su uveli lokalni škotski parlament i praktično je Škotska sada, izuzev oružanih snaga i spoljne politike, zasebna država.
Imamo potpuno drugačije zakone od Britanije. Učestvujemo u donošenju Britanskih zakona, ali samo mi odlučujemo o sopstvenim.

Ima nas preko 5 (pet) miliona stanovnika.

Uvek sam znao da sam Srbin ali sada znam da sam i - Škot.
Neki bi rekli da sam skot, ali Ja sam pravi Srbin Škot.

Srbija će biti moje uporište da bi povratio moje, davno, izgubljeno kraljevstvo.

Nakon proglašenja Kraljevine, prelazimo da povratimo naše posede u Novoj zemlji.

Zapravo moj davni davni davni predak Eric the Red je sa svojim vernim ratnicima na drakarima prvo osvojio današnju Aljasku a onda Kanadu i ostatak Severne Amerike.
Sada Vam je jasno zašto sam se odmah uputio u Kanadu.

Sada mi recite - Ko je najpoželjniji neženja u Srbiji?


.

dimecres, de novembre 22, 2006

Na granicama moći 4 - Ispod nebeske tišine


U
tri prethodna sam otkrio i u narednom
postu otkriću Vam moje doživljaje
dok sam lutao svetom i tražio svoje poreklo

...
I tako sam jednog puta upao u jednu pećinu i potpuno se izgubio.
...

Bila je bogojavljenska noć, kada sam se kroz maglu prvi put popeo na tlo Velike Britanije.

Veza je bila sigurna ali je uvek postojala sumnja da će nas rojalisti pronaći. Moja družina je bila sigurna u ispravnost moga cilja.

Posle pada u pećinu i višegodišnjeg lutanja po hodnicima podzemnog sveta. Otkrio sam sasvim drugačiji živi svet.
Naprednu civilizaciju koja je pobegla od gluposti koja je zavladala na zemlji. Tako su mi rekli ali nikada nisam shvatio šta su time hteli da kažu.
One na zemlji su zvali "uštirkani mozgovi". Odmah sam se setio nekih reklama.

Zarad svojih ubedjenja menjali su dan za noć.
Menjali su ptice za šišmiše.
Menjali su mora za kapljice.
Menjali su vazduh za zemlju.
Menjali su nebo za granicu.
Menjali su moć za tišinu.
Menjali su na za ispod.
Po meni - mnogo su se glupo menjali.
Ali to je bila njihova menjaža.

Tamo sam čitao mnoge zabranjene knjige, a nisu bile pornografske.
Tamo sam saznao mnogo o heraldici i hiromantiji.
To me je odvelo do saznanja o mom poreklu.

Moji sledbenici su odlučili da ispune vekovima zaboravljenu pravdu. Zato smo tajnim kanalima i hodnicima stigli u London.
Bilo nas je raznih. Rasporedili smo se po celom Londonu i čekali moj znak da završimo sa onim što je moralo biti.

Bio sam smešten u kućici na Belgravia skveru jer sam pao u izbegličku depresiju za rodnim gradom.
Čekao sam znak koji će mi se javiti da bih Ja drugima dao znak. Ali nikako da se desi.
Vreme je prolazilo. Družina je postala segment društva - u nauci, politici, ekonomiji i pikadu. Čekali su moj znak.

Jedne noći sam zaspao u kuhinji.
Probudili su me neki čudni zvuci.
Ustao sam i upalio svetlo. Ništa se nije čulo.
Ugasio sam svetlo i krenuo u sobu da se lepo ispružim. Ali opet sam čuo zvuke.
Okrenuh se i upalih svetlo. Opet tišina.
Ugasio sam svetlo i počeo da hodam u mestu kako su me Irokezi učili. Sve tiše i tiše.
Zvuci su se opet čuli. Sve glasnije.
Naglo sam upalio svetlo. I imao sam šta da vidim.
Rdja je jela šporet.

Ovo sam shvatio kao znak i brzo pozvao majstora.
Rekao mi je - Vreme je da rdja nestane.

Sutradan sam upalio svoju cesnu i sasvim sam otišao na ostrva svog kraljevstva. Na Šetlandska ostrva. Ostrva mojih predaka. Morao sam sam da se suočim sa duhovima predaka. Morao sam.

(Ovo su bili doživljaji neki - a post o mom poreklu možda napišem)


.



dimarts, de novembre 21, 2006

Na granicama moći 3 - Barzoj

U dva prethodna sam otkrio i u naredna
dva posta
otkriću Vam moje doživljaje
dok sam lutao svetom i tražio svoje poreklo
...
Negde na pola puta, taman kada sam počeo da savladavam japanski, izbacili su me u Sibiru.
...
Hladna Ruska zima je bila kao melem u poredjenju na uobražene japanske agresore.

Lutao sam stepama i jahao divlje konje. Pio sam vodku. Sa Kozacima se tukao - zamalo i ataman da postanem. Prodavao sam pečeno kestenje. Krotio sam volove i kopao tunele. Čečeni su hteli da mi daju glupi nadimak - Žohar, ali sam odbio. Rambu sam uši izvukao. Gajio sam mak u Avganistanu. Plovio sam Volgom i Nevom.
Er - majčice.
Er - podmoskovske večeri.
Er - bele noći.
Er - prostranstvo.
Er - slobodo.
R - Rusijo.

Dok nisam nju ugledao.
Bila je bela kao vodka.
Udarila me je ko 100 (sto) Kozaka i znao sam da je to ona.
Kose boje kestena.
Mogla je i da povuče.
Oči crne kao dva paralelna tunela.
Sa pravim dudama.
Ušicama skroz uz glavu pripijenim.
Crvenih usta kao mak.
Bila je lepša od Neve.

Gledao sam u mapu i želeo sam da smo samo malo južnije negde dole južno.
A ja sam bio strašno cool i nisam padao na fore.
Često sam se pitao da li je tako bilo i mornarima sa Aurore, jer nisam bio baš neki moreplovac.
Poklonio sam joj belog hrta koji je lajao pred vratima. Često sam je vodio da lovimo vukove. Kakav je ona lovac bila. Barzoj nad barzojima.

Karakteristike: Glava joj je bila duga, uska i skladna, izduženog čeonog dela. Vene i glavne kosti na njoj su bile lako vidljive. Velika njuška je uvek crna. Oči su bademastog oblika i tamne, pomnog i inteligentnog izraza. Uši su sitne i šiljaste. Vrat blago lučnog oblika, dug i mišićav. Na njega se nadovezuju koščata i mišićava ledja, blago izbočena. Rep je dug, nisko postavljen, bogato odlakan i sabljastog oblika. Gledano spreda, grudi su uske, a sa strane izuzetno duboke.

Narav: To je nežan, osećajan i graciozan pas, ali ipak voli da se igra i ludira. Barzoj skoro nikad ne laje jer je takvo oglašavanje na ruskom dvoru kažnjavano smrću. Zato nije dobar pas čuvar, mada je prema strancima uzdržan i nepoverljiv. Inteligentan je, ali i tvrdoglav, pa sa treningom treba početi dosta rano. Uz puno ljubavi moguće je dobro ga odgojiti, ali kad nanjuši "divljač", ništa drugo ne vidi i ne čuje i ne staje dok svoj plen ne uhvati. Treba mu osigurati puno kretanja, boravak u porodici i na otvorenom. Isto tako voli i da se odmara u fotelji, krevetu, zauzimajući neverovatno elegantne poze.

Krzno: Dlaka je duga, svilenkasta, talasasta ili kovrdžava. Oko vrata ima raskošan okovratnik. Duža dlaka je i na vratu, poprsju, udovima, bedrima i srpasto savijenom repu.

Nega: Zahteva redovno češljanje i četkanje nekoliko puta u toku nedelje. Pazite da ne preterate s hranom, jer ovom carskom psu treba dvostruko manje hrane nego drugim psima njegove veličine.

Poreklo: Barzoj, ponos ruskih odgajivača, ime je dobio po reči barzoj - brz. To je lovački pas koji trag lovine traži u kasu, a kad je pronadje prelazi u galop, dosežući brzinu od 50 kilometara na sat. Zbog toga često gine u lovu jer ne može da se zaustavi kad mu se drvo ispreči na putu.

Bila je fenomenalna za lov. Izdresirao sam je kako su moji preci dresirali svoje hrtove.
Kada nadjemo jazbinu vuka, ona bi prišla ulazu u jazbinu od strane gde vetar duva, da bi je vuk namirisao. Kada vuk promoli glavu, Barzoj počinje da trči u krug oko jazbine.
Vuk je prati pogledom ali mora da vrti i glavom u krug.
Ona počinje sve brže da trči u krug. Sve brže i brže.
Vuku počinje da se vrti u glavi i kreće da se tetura i da izlazi iz svog brloga. Kada izadje skroz, ona se zaleće i svojom jakom njuškom ga udara pravo u srce. Vuk pada i lov je završen i prelazimo na sledeću jazbinu.

I tako sam jedanput upao u jednu pećinu i potpuno se izgubio.

(O ovome više u sledećem postu)


.

Na granicama moći 2 - Sunce agresije

U jednom prethodnom sam otkrio i u naredna tri posta otkriću
Vam moje doživljaje dok sam lutao
svetom i tražio svoje poreklo
...
Mislio sam da mi je život potpuno sredjen i zanimljiv, kada sam na tavanu pronašao stari kilt, a u škrinji pored sam našao ostatak nošnje i gajde.
...
Jednom prilikom spuštajući pse u vodu pao sam sa palube i stvarno se našao u plavim dubinama.
...

Pošto sam se prejeo plavog patlidžana par trenutaka pre nego što sam upao u okean hladnoća me je skroz preplavila pa postadoh veoma plav i neprimetan starom okeanskom vuku koji nastavi put.

Srećom, padajući setio sam se nekih Bosanaca koji su na moru sa visokih litica skakali uvek pravo na grudi, tako da sam se odlučio na bombu. Tako sam jako udario da mi se činilo kao da je sve puklo oko mene.
Ovo uplaši sve kitove koji zaplivaše pravo prema meni. Tada me je uhvatio strah. Veliki strah.

Moji drugari NewFoundLanderi zaplivali su pravo na kitove. Bila je to borba neravnopravna. Bio je to najveći pomor kitova na svetu. Mislio sam.
Počeo sam da gubim svest. Setih se tada davljenika sa Titanika i brzo počeh oko sebe da tražim neku dasku ili pojas za spasavanje.
Ali, avaj.
Videvši toliko kitova da plutaju Stari Okeanski Vuk je okrenuo brod. Bilo mi je lakše.
Ali, avaj.
Moji drugari doplivaše do mene i počeše da me vuku prema pučini. Mada je ona za mene bila svuda oko mene.
Verovao sam im. Kapetan nas je izdao i zato je morao da plati - najskuplju cenu. Ubica.

Želeo je da na palubu izvuče što više kitova. Brod je počeo da tone a on ih je još ukrcavao. Srećom oni su bili samo ošamućeni tako da su mu razlupali ceo brod a jedan od najvećih ga je tako jako udario repom da smo videli kako leti. U toj sjajnoj zvezdanoj noći dok je tako leteo i vrištao njegov zlatni zub je izgledao kao neka zvezda padalica.

Drugari su odjednom stali i počeli da kruže oko mene i da laju. Moji drugari su hteli nešto da mi kažu.
Ništa ih nisam razumeo.
Vreme je prolazilo i ja sam počeo da malaksavam. Hladnoća mi je postajala prijatna.
Odlučio sam da malo odmorim noge.
Odjednom sam pod sobom osetio tlo.
Moji drugari su počeli da me ližu i gurkaju.
Stajao sam usred okeana. Počeo sam da ih mazim i da im dajem bakalare koje sam uvek nosio sa sobom.

Osetih da izranjam. Tlo se pomeralo na gore. Odjednom sam se našao izvan vode, zajedno sa mojim drugarima.
Nije to bio kit. Nije to bila nikakva životinja. Bila to nekakva metalna grdosija.

Vrata su se otvorila.
Pojavili su se neki Japanci. Počeli su nešto da viču na mene.
Mada nisam znao ni reč japanskog, shvatio sam da se nalazim na japanskoj nuklearnoj podmornici i da su zbog moje bosanske bombe morali da prekinu svoje vojne pohode na Ameriku. Ko zna kakve veze imaju Japanci i Bosanci.

Sprečio sam svetsku katastrofu i posle dobio brdo medalja i kojekakvih zahvalnica.
E, to su bili baš dosadni dani ali je bilo mnogo sveta.
Takodje, se ispostavilo da su moji drugari bili japanski tajni agenti. Svašta.

Poveli su me u Japan.

Negde na pola puta, taman kada sam počeo da savladavam japanski, izbacili su me u Sibiru.
Verovatno zato što sam im stalno pevao Yellow Submarine.

(O ovome više u sledećem postu - Mislim o Sibiru)


.

dilluns, de novembre 20, 2006

Na granicama moći 1 - NewFoundLand

U naredna četiri posta otkriću
Vam moje doživljaje
dok sam lutao
svetom i tražio svoje poreklo


Mislio sam da mi je život potpuno sredjen i zanimljiv, kada sam na tavanu pronašao stari kilt, a u škrinji pored sam našao ostatak nošnje i gajde.

Počeo sam da istražujem odakle ove stvari u mojoj porodici, ali sam stalno nailazio na zid tišine i podsmeha. Znao sam i da su gajde stari srpski instrument još pre gusli, ali nikakvu pesmaricu nisam u škrinji našao, što mi je postalo još sumnjivije.
Nije vredelo ni javno pokazivanje nadjenih predmeta. Svi su to smatrali nekakvom šalom.
Jedino se dedin brat od tetke po muškoj liniji setio da je njemu uvek bio čudan stari porodični nadimak - Mek Šeltljand. Po njemu je on značio nešto u veze sa kačketom.
Ova informacija mi je bila dovoljna da odmah dam otkaz, prodam stan i kola - i kupim kartu u jednom pravcu za Kanadu.

Nisam žalio ni truda ni novca da otkrijem svoje korene, ali su me i u Kanadi svi čudno gledali. Znao sam engleski ali su svi pričali na francuskom - mislio sam prvih par meseci da sam pogrešio zemlju, ali onda su svi odjednom počeli da pričaju engleski taman kada sam Ja naučio francuski.
Sa kontinentalnog dela sam prešao da obilazim i obalske gradove. Dok sam zamišljen u svoje beleške tražio rešenje i jeo bakalar - prišao mi je stari okeanski vuk i upitao me da li bih radio kod njega na brodu.
Upitao sam ga zašto i koji bi mi bio posao?
Reče mi da je video da se dobro slažem sa psima i da bi mi bio posao da brinem o njima.
Pristao sam a da nisam ni za platu pitao. Pustio sam da me psi povedu u plave dubine.

Tek kada smo isplovili saznao sam da se nalazim na kitolovcu koji je plovio za Škotsku.
Brod je bio pun pasa i to rase Newfoundland. Tada sam saznao da rasa vodi poreklo iz Japana i da se koristi za lov na kitove ubice i samoubice, kojih je dosta u okolini japanskih ostrva.
Tada sam postao i aktivista Greenpeace.

Newfoundland kao i svi psi plivači imaju kožicu izmedju prstiju, ali za razliku od drugih rasa drastično razvijen palac.

Lov je počinjao kada bi ugledali kita. Tada bi mirno prošli pored njega dok bi lagano u vodu spuštali pse. Na jednog kita ide po pet pasa.
Dva plivaju uporedo sa njim i gurkaju ga. Treći ga gricka za rep. Četvrti mu maše repom ispred nosa i tera ga da kine. Peti sve vreme čeka pravi trenutak da deluje i fenomenalno se krije.
Kitovi su dobre životinje ali vole svoj mir. Pored ovih dosadnjakovića ne mogu da čuju pesmu svojih drugara i onda moraju da zarone.
U tom trenutki ova četvorica se naglo sklanjaju i na scenu dolazi peti koji ima najveći palac.
Dok kit uzima vazduh i zaranja, peti mu skače na ledja i gura palac u rupu na glavi kroz koju kit diše i izbacuje vodu. Kit posle deset minuta samo ispluta na površinu jer je postao jedan veliki balon. Kada ga izvučemo na palubu, hirurškim putem odstranimo petog jer je mu palac skroz vakuumiran za kita.

Jednom prilikom spuštajući pse u vodu pao sam sa palube i stvarno se našao u plavim dubinama.


(O ovome više u sledećem postu.)


.

dijous, de novembre 16, 2006

Dok sam grickao Lilihip - mislio sam

Šta cenimo?
Kada se setimo da cenimo?
Koliko smo razmaženi?
Koliko smo samoživi?
Koliko smo umišljeni?
Koliko smo daleki?
Koliko smo ništavni?
Koliko nam treba da sve to shvatimo?

Koliko nam je teško da sve to priznamo?

Koliko smo uplašeni?
Koliko smo maskirani?
Koliko možemo da izdržimo?
Koliko možemo da povredimo?
Koliko se bojimo?
Koliko smo živi?
Koliko smo teški?
Koliko smo otvoreni?
Koliko smo iskreni?
Koliko smo gaženi?
Koliko možemo da volimo?
Koliko smo spremni da nas neko voli?
Koliko smo bežali?
Koliko smo tražili?
Koliko smo plakali?
Koliko smo se smejali?

Koliko sve to plaćamo?
Kolika je cena?

Nema tih terazija, koje će izvagati ove misli.
Koreni su duboki i dobro sakriveni, te ih je teško izmeriti tačno.
Izvući ih na površinu bilo bi bolno i strašno.
Smrad bi preplavio planetu.
Smrad koji izbija iz nas.
Dok ćutiš i smeškaš se - sve je u redu.
Ali ti nećeš progovoriti.
Drugi će misliti - kako pametno čeljade.
Samo Ti ćeš znati - koliko ti smrdi duša.

Zato pričajmo.
Vetrimo naše duše.
Generalno čišćenje - na svaka tri meseca - bar.
Hajdemo krpe i četke u ruke.
Neka nam se duša cakli.
Provetrimo ustajao vazduh.
Udahnimo duboko.
Očistimo sopstveni hram.
Očistimo i uredimo i baštu ispred.
Podkrešimo suvo granje.
Pokupimo žuto lišće.
Tada skupimo sve na gomilu i - zapalimo je.
Neka se dim digne visoko u nebo.
Neka nestane.
Neka ode sivo.
Neka nas boje zarumene.
Neka nas ljubav vodi.
Neka smo ludi.
Neka smo.

Ceni dok imaš.
Voli dok imaš.
Neka kukavice sumnjaju.
Sumnjaj i mumlaj.

Kada pre postadosmo odrasli?

Vrteo sam tako prazan štapić.
Stavih ga tada u džep.
Neka me podseća da ne zaboravim slučajno ovo što shvatih.


(link za još fotki)
klikni ovde!


.

dimecres, de novembre 15, 2006

Kikiriki

Zavistan.
Navučen.
Ti navučena.
Šiz.
Dijalog.
Ritam i smeh.
Kazablanka.
Insomnija.

Ekran je plav.
Tišina.
Uzdasi.
Samo kamin gori.
Karmin skinut.
- Svršiću, kažeš.
- I Ja. I Ja, kažem.
Goli u rovu.
Goli u kanalu.
Goli izmedju vrata. Vatra.
Goli i bez sedla.
Balavimo.
Trenutak.
Sada.
Da li je to tajna?
Hodam i razmišljam.
Hodam i jedem kikiriki.
Strah od jastuka.
Strah i tajac.

Glupan i Lepa.
- Mogao bi da usisaš.
- Bez brige, možeš Ti i gore.
- Ja Lepa a Ti onako.
- ...

Sistem izmešten.
Prodavnica otvorena.
Muštikla.
Baštovan okopava tulipane. Znojav je.
Prilazi.
Stoji.
Saginješ se.
Predizborna kampanja.

Kupinovo vino.
Kuvano vino.
Vu.
Puter od kikirikija.
Za posle.
Iznenadjenje.
Smeh.
Kuc kuc.
Treptaj.
Titraj.

Zatrpani SMS-ovima.
Zatrpani sobom.
S'tobom u sobi.


.

dijous, de novembre 09, 2006

Snovi

Sanjao sam da te ima.
Mora da sam sanjao.

Hodao sam lagano.
Hodao po sopstvenom rubu.
S rukama u djepovima i pogledom pognutim.
Rekli su mi da nikada negledam u cipele. Sada sam bio bos i mogao sam.
Mogao sam štagod.
Mogao sam i da letim.
Mogao sam i da nestanem.
Mogao sam.
Mogao sam - ali nisam hteo.

Obala duga.
Talasi koji se lome.
Galebovi ih nadleću.
Njihove glasove prikriva huk vode.
Vrte se. Dolaze. Odlaze. Vrte se u krug.
Kao da traže pomoć za nekog ili samo čekaju svoj plen.

Hodam polako.

Gledam kako plavo i zeleno - postaje belo.
Belina koja vri. Samo naizgled vrela.
Voda me obmanjuje.
Opsena je sakrivena u mojim pogledima, željnim dodira Tvog.
Mislim na tebe. Mislim na nas.
Ne želim da mislim.
Slike se stvaraju i postaju stvarne.
Guram ih drugim slikama - nejasnim.
Guram ih nevešto.

Mislim.

Dolazim do vrata.
Zvonim.
Čuje se glas sa druge strane.
- Ko si Ti?

Ko sam Ja?
Šta Ja ovde tražim?
Šta je ovo oko mene?
Gde su ljudi?
Šta će mi ljudi?
Šta je moje telo?
Ljuštura koja sneva.
Šta vidim?
Šta znam?
Šta?

Izvan tela sam i posmatram se.

Stojim pred vratima nemo.
Nema zidova, samo vrata.
Dodirujem ih i ona padaju i otvaraju se.
Kroz otvor počinje da ulazi mulj i magla.
Saginjem se i zatvarim vrata.
Ona nestaju.

Gledam sebe dok hodom.

Vidim trag za sobom.
Vidim liniju koja me prati.
I pitam se, da li zato što:
- idem pognute glave ili
- mnogo mislim na tebe
taj trag me prati.

Možda me samo morska zmija prati i jabuku želi da mi da.

Podižem glavu - trag je i dalje tu.


.

divendres, de novembre 03, 2006

Am I Alien

Glagoljivost.
Korišćenje reči preko sedam slova.
Ne korišćenje reči.
Poštapalice.
Galama.
Dranje.
Ubedjivanje.
Mahanje rukama.
Teatar.

Dovoljno da mi spusti prag tolerancije.
Dovoljno da me naljuti.
Da me baš naljuti.

Svako voli da se igra Boga.
Neko manje - neko više.
Da li su to oni glasovi koji nas vode?
Da li su iluzije toliko jake?
Da li je intuicija odraz našeg ludila?
Zašto su filmske projekcije toliko javne?

Trči se u krug.
Stolice nestaju. Sve ih je manje i manje.
Borba je stvorena.
Selekcija zna i da omaši.

Prikrivenost.
Osmesi Jokera.
Betmene vrati se - reflektor je upaljen.

Kradja ideja.
Uzdizanje preko tudjih ramena, dok čoveka guraš u blato i gnoj.
Kradja energije.
Kradja ljubavi.

Nikada nisam krao tudju ljubav.
Želeo Da, ali otimanje je jadno - makar samo Ja mislio tako.
Jedino sam gušio sa ljubavlju - i nije mi nikad bilo žao.
Kljukao i punio svojim stanjem.
Grlio i ljubio kao da je to kraj.
I bio je kraj.

Život je bilijar.
Igraju ga džentlmeni svih staleža.
Kružiš i trudiš se da ubaciš ne štap već kugle u rupu.
Dobar štap.
Zategnuta čoja.
Ubaciš žeton.
Složiš kugle.
Razbijanje i početak.
Nežni udarci.
Jaki udarci.
Felševi.
Martinele.
Maske.
Preskakanja.
Ostavljanja.
Montiranja.
Kruženja.
Lizanje.
Paralele.
Borba.
Znanje.
Uzdržanost.
Smirenost.
Strpljivost.
Vidovitost i sreća.
Poštovanje protivnika.
Kiksiraš kada je tvoj potez.
Poznavanje terena.
Nema klizanja.
Nema gurke.
I kada ubaciš crnu tu je kraj.
Još jedan žeton i hajdemo ponovo.

Samo biliraj nije siliraj.
Tada ode čoja.
Tada kugle preleću i odleću.
Tada agresija govori.
Tada nemoć i neznanje pršte.
Nema poštovanja.
Nema vaspitanja.
Štap gubi svoju funkciju.
On više ne kanališe koncentraciju već služi nemiru i strahu.
Strahu od poraza.
Partija je izgubljena.
Protivnik je uvredjen, žeton je obezvredjen.

Govor i laprdanje.
Laprdanje radi laprdanja - može.
Laprdanje radi govora - teško.
Laprdonci lagano u Laprdoniju, pa do mile volje sa svojim sunarodnicima uživajte.

Uvek sam se plašio kloniranih čudovišta, nastalim u laboratorijama.
Kako im udahnu život?
Dobre vile.

Najvažnija stvar u komunikaciji je da se čuje ono što nije izgovoreno.
Glup čovek kaže šta zna - Pametan zna šta kaže.


.